Draga Jelena,
Konačno sam završio sa poslom za danas… I ostalo je samo da izbrojim sate do mog dolaska.
Zaista se osećam čudno i istovremeno lepo …. Sve ovo može da liči na osećaj uoči važnog ispita (kako si ti primetila)… Kada si kao poslednji štreber uložio sve svoje napore da znaš odgovore na sva pitanja ali ipak, nesigurnosti i strahovi ti govore da ti je glava prazna i da nisi dovoljno spreman… I onda kada konačno drhtavom rukom podigneš ceduljicu sa pitanjima shvatiš da sve znaš… I da je sve bilo lažni alarm i čista panika… Ali ipak… Baš taj trenutak je i onaj kada se čakre otvore i sve što se skupljalo i što je pritiskalo na zidove posveti, opušta se u katarzu koja se može definisati kao mala sreća…
Elem… U gradu očekujem da vidim tebe negde u gomili ili na ulici, bilo gde .. (gde se budemo dogovorili) i da tu sretnem prvo tvoj pogled a onda da vidim tvoj osmeh … I onda shvatim da je sve to istinski i da se daljina dramatično topi i nestaje i ja se srećem, sa tvojim zagrljajem i rečima… I ja sam srećan…
Termin sreća, kada sam bio uzrasta izrazito mlad, kao da se gubio u stereotipima veličine i važnosti.. A onda kada te godine napune iskustvom i borama… Shvatiš da je sreća, kao detalj koji te pronađe i čini drugačijim za trenutak ali osećaj sreće ne nestaje momentalno, nego ostaje u sećanju kao simbol ili garancija da si još živ…ili da si bar bio.
Okrećem film našeg susreta i bojim se da ću zaboraviti da ti kažem puno lepih stvari koje mi se motaju po glavi… Bojim se da se ne spetljam i tako ispadnem „glup u društvu“… Bojim se gafova i sitnih pakosti koji se dešavaju kada želiš da sve bude perfektno… I drago mi je što si i ti pod sličnom tenzijom i što ćeš me razumeti ako se sapletem, prospem kafu.. Ako kažemo nešto bez glave i repa…
Siguran sam da će ovaj naš susret u anale naših života imati veoma važno mesto i ja sam spreman za to crveno slovo u mom kalendaru.
Šaljem ti milion lepih misli i puno, puno, puno ljubavi
Tvoj Branislav