Branislav je rođen na samo nekoliko koraka od ledenog daha zime, uz zvuke panike i haosa koji su tkali tanku crvenu liniju sudbine koja se trajno urezivala u dlanove koji su u svemu tome tražili nešto više od opipljivog i stvarnog.

Iznenadni i prerani naponi majke i nedoumica i pokušaj osoblja bolnice da se u svemu tome ponašaju pribrano bili su osnova slike koja je u centru imala bolničko dvorište, sanitet koji se tu zaustavio sa porodiljom dok je nekolicina slučajnih prolaznika posmatrala sve to sa izrazitim čuđenjem i znatiželjom.

Život, sam po sebi, Branislavu je izgledao kao velika prevara ili veliki neželjeni dar, ali sve do smrti ostaće nejasno da li uopšte postoji istina koja može objasniti sve to a da istovremeno ne potone u memljive dubine laži i iluzija. Kao da svet uvek počinje i završava se sa plačem i kao da tuga, strah i nespokoj pletu i osmišljavaju detalje kojim se puni biografija svakog čoveka. Nema sreće ili je tu uvek nekako na kratko ili je dobro sakrivena i ćuti i čeka da je neko prepozna u gomili svega što nije ona.

Kroz glasove koji su se mešali osećao je bol i miris hladnoće a sve ostalo što se dešavalo oko njega nije izgledalo nimalo prijateljski. Kasnije, ta impresija ga neće napuštati, samo što će sve to zvati nejasnim osećajem teskobe koji došeta i ostane bez vidljivog razloga i jasnog smisla.

 

Tu, blizu na istom mestu u bolničkom dvorištu gde se sve dešavalo, samo par godina ranije, u kartonskoj kutiji bio je pokopan njegov nesuđeni brat sa svega nekoliko dana života i bez imena. Krivac za smrt tog deteta je bila ova ista babica koja je u bunilu tražila način da pomogne, uradi nešto dobro ili da se otarasi muke; da pobegne od savesti koja se muvala oko njenih nogu i saplitala je kao zla sudbina. Na kraju posle uspešnog povezivanja čvora na pupku, ambulantni auto je krenuo u drugi grad, u veću i opremljeniju bolnicu koja je trebalo da preuzme brigu o tek rođenim detetu.

Tako su počeli prvi dan i prvo putovanje mladog Branislava.